'Kriza u Hrvatskoj'

Novu knjigu bivšeg guvernera i suvremenog kejnzijanca trebali bi pročitati svi političari

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.4.2019. u 17:05

AUTOR:

OBJAVLJENO:

27.4.2019. u 17:05

Zagreb, 160419. HND.
Predstavljanje knjige Kriza u Hrvatskoj, Zeljka Rohatinskog, bivseg guvernera Hrvatske narodne banke. Na fotografiji: Zeljko Rohatinski
Foto: Srdjan Vrancic / CROPIX
Srdjan Vrancic / CROPIX

Kada je u veljači prošle godine izdavačka kuća Palgrave Macmillan objavila njegovu knjigu “Time & Economics”, domaća stručna i znanstvena zajednica, obje vrlo zatvorene u vrlo elitistički orijentirane, taj su događaj popratile sa skepsom. Neka se Rohatinski zabavi onim što zna, filozofiju neka ostavi filozofima, rekao mi je tada jedan od inače boljih profesora zagrebačkog sveučilišta (namjerno ga navodim bez imena). Teza da je vrijeme relativno, rastezljivo ovisno o razvijenosti društva koje ga proživljava, nije se dobro prihvatila na domaćem terenu. Možda zato što naše društvo u tom scenariju pripada onima gdje vrijeme traje kraće, što nas automatski stavlja u poziciju da zavidimo onima drugima čiji su sati, dani, godine sadržajniji, što im život čini subjektivno dugotrajnijim, a objektivno bogatijim.

U svakom slučaju, kada sadržaj knjige sugerira nelagodu ili vlastitu zakinutost u odnosu prema drugima, najjednostavnija je reakcija omalovažiti autora. “Rohatinski je makroekonomist, financijaš, monetarist, zašto se, pobogu, petlja u teme koje su već u povijesti iscrpili oni koji su se potvrdili na tom području.” Ta naša potreba za potvrđenim autoritetima i istovremeno uskraćivanje prava domaćim autorima da se, barem na idejnoj razini, natječu s najboljima od tih “povijesno potvrđenih” lako se može prepoznati kao jedan od ozbiljnih i vrlo teških utega našem iskoraku nabolje. Kratak pogled na zemlje s kojima smo početkom devedesetih krenuli u tranziciju ukazuje na to da oni koji se ne opterećuju povijesnim autoritetima napreduju i sazrijevaju brže, politički, ekonomski i kao društvo.

Profesionalni teritorij

“Kriza u Hrvatskoj”, nova knjiga Željka Rohatinskog objavljena početkom ovog mjeseca kao izdanje Naklade Ljevak, zato je barem naoko prizemnija, bez balasta matematičke i filozofske poetike. Rohatinski se ovdje drži svojeg profesionalnog teritorija, bio je na kraju guverner Hrvatske narodne banke, prvi potpuno neovisan od pritisaka stranačke politike, za što se trebalo izboriti u ranom posttuđmanovskom razdoblju i nesumnjivo najuspješniji državni službenik u razdoblju između 2000. i 2012. (zato su ga na kraju mandata htjeli odvući u izvršnu vlast, ali je na vrijeme pobjegao). Da je bio drukčiji, kriza koja je u Hrvatskoj trajala dugo, najdulje u EU izbacimo li nakratko iz tog scenarija Grčku, pogodila bi nas još teže i bila bi još dugotrajnija. Banke bi u naletu rastrošnosti tijekom “zlatnih godina” prije kriznog udara 2009. s mnogo većom lakoćom sudjelovale u blagodatima jeftinog novca i poraslih kreditnih apetita biznisa, građana, pa i države. HNB je na tom putu bio jedina kočnica i često ga se zbog toga prozivalo.

Kada je 2009. u srpnju s premijerske pozicije pobjegao Ivo Sanader, politika se raspala, a dug države popeo se opasno blizu gornje granice održivosti. Banke su međutim, pod prisilom koju im je nametnuo HNB, ostale sačuvane. Umjesto da država, kao u većini drugih zemalja EU i u SAD-u, gdje je kriza počela, spašava banke, hrvatske su se banke našle u poziciji da one spašavaju financijski iscrpljenu državu. Kada je počela kriza, Hrvatska još nije bila u EU, na to smo morali čekati još četiri godine (računamo li Sanaderov odlazak, rast PDV-a i uvođenje kriznog poreza kao prva zvona koja su oglasila uzbunu), sve važne banke već su bile u vlasništvu inozemnih bankarskih grupa, ali su morale biti registrirane kao domaće i poslovati u skladu s domaćom regulativom. Da nisu bile pod čvrstim nadzorom HNB-a koji im je nametnuo, prema mišljenju mnogih previsoku, obaveznu rezervu, grčki scenarij bi Hrvatsku pogodio vjerojatno kada i Grčku, možda čak i ranije, samo što bi posljedice u Hrvatskoj izvan EU, daleko od eurozone, ali s posve euriziranom ekonomijom i dugovima građana, bez pristupa novcu Europske središnje banke bile teže i pogubnije nego što su bile u Grčkoj.

U svojoj knjizi o krizi u Hrvatskoj, zapravo zbirci članaka objavljenih u medijima tijekom protekle dvije godine (značajan dio i u Jutarnjem i Globusu), Rohatinski izlazi iz okvira naše krizne prošlosti, odmiče se od svoje bivše uloge snažnog guvernera središnje banke u maloj europskoj zemlji izvan eurozone, ali danas već u EU, i sugerira neka moguća, ali ne nužno i jedina rješenja. Rohatinskog su u vrijeme dok je bio guverner u sabornici često prozivali kao neoliberala, zastupnika (pa i zaštitnika) inozemnog krupnog kapitala u Hrvatskoj, zagovornika politike velikih financijskih konglomerata poput Goldman Sachsa... Novom knjigom, ali i svojim radom, što je poznato onima koji ga znaju otprije, Rohatinski se predstavlja kao pripadnik liberalne ljevice, suvremeni kejnzijanac koji ne bježi od jačanja uloge države u ekonomskom životu zemlje. Zato imamo državu, kaže, kako bi nam pomogla i pogurala stvari kada zaškripe. To je, uostalom, napravila i Amerika kada je na početku krize, kako bi nakon propasti Lehman Brothersa zaustavila domino-efekt, zasula banke golemom količinom dolara.

“Potreba sprečavanja “većeg zla” pokazala se daleko važnijom od uobičajenih proklamacija o slobodnom djelovanju tržišta i snošenju konzekvenci neumjerenog preuzimanja rizika, posebno u kontekstu simbioze interesa krupnog kapitala i državnog aparata. Potpuno suprotno od terapija koje se propisuju manje razvijenim zemljama u slučajevima lokalnih kriza. I dobro da je bilo tako jer bi u protivnom posljedice širenja financijske krize na realni sektor globalizirane ekonomije bile još daleko teže”, piše Rohatinski u poglavlju u kojem govori o Benu Bernankeu, šefu američkog Feda, o njegovoj hrabrosti da djeluje (tako se zove i poglavlje), ali i o europskom modelu liječenja krize “strukturnim reformama” kojima bi se povećala konkurentnost nacionalnog ekonomskog prostora. Ako pojedina zemlja ne može ili ne želi prihvatiti takav pristup, uvijek postoji neki alternativni oblik organizacije i politike “Europe različitih brzina”.

Kada je u tom kontekstu riječ o Hrvatskoj, piše Rohatinski, dvije su činjenice neupitne. Prvo, aklamacijsko prihvaćanje ideološkog modela slobodnog djelovanja zajedničkog tržišta od strane političkih struktura i znatnog dijela stručne javnosti. I drugo, sve veće relativno zaostajanje hrvatske ekonomije u odnosu na okruženje i temeljem toga spuštanje stupnja njene (naše) ekonomske razvijenosti na samo začelje Europske unije. Iz toga, barem deklarativno, proizlazi opće inzistiranje na bržem i radikalnijem provođenju široko definiranih strukturnih reformi kako bi se problemi niske razvijenosti efikasnije rješavali u okvirima zajedničkih osnova politike EU. Imaju li se na umu sve evidentne neracionalnosti te parcijalne neravnoteže u sustavu, takav je pristup naravno logičan i opravdan, ali ne i dovoljan. Ne samo zbog dužine razdoblja potrebnog da, primjerice, reforme državne uprave, pravosuđa ili mirovinskog sustava indirektno aktiviraju i koncentriraju, aktualne ili potencijalne, resurse nužne za stvaranje tehnološki propulzivnog i izvozno konkurentnog sektora nacionalne ekonomije, već i zbog same pasivnosti takvog pristupa. On, zapravo, odražava drugu stranu “tržišnog fundamentalizma”, zanemarujući niz netržišnih i dugoročno formiranih faktora koji oblikuju ili bi trebali oblikovati poželjan smjer i dinamiku ekonomskog razvoja zemlje. Zato je u tom dijelu još uvijek nezamjenjiva aktivna uloga nacionalne države.

Pretežak jezik - jedina mana

Željko Rohatinski je autor kojega treba čitati i između redaka, rekla je predstavljajući knjigu Marijana Ivanov, profesorica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, i tu se, možda zbog sjećanja na prošlo vrijeme kada su se knjige i članci u strahu od političke represije, ili jednostavno od sirove osvete političara koji su se osjećali prozvanima, doista pisali u aluzijama, ne bih s njom složio. Rohatinski svoje ideje ne skriva. On ih međutim, to je ujedno i jedina mana ove knjige, piše jezikom koji je, iako popularniji od stručnih publikacija, i dalje pretežak za široki sloj publike. Pitanje je zato hoće li je pročitati oni koji bi ga trebali čitati - kreatori domaćih politika, ne samo financijaši, nego političari “širokog spektra”, saborski zastupnici, ministri u izvršnoj vlasti, političari u usponu, a prije svih oni koji tek kane ući u politički život države. Trebali bi.