Analiza Globusa

Novi izvještaj upozorava da su pranjem novca ugroženi temeljni demokratski procesi

AUTOR:

OBJAVLJENO:

20.10.2018. u 12:36

AUTOR:

OBJAVLJENO:

20.10.2018. u 12:36

REUTERS, Pexels

Ilustracija

Međunarodni politički “dark money” (crni ili prljavi novac) pojava je kojom se naveliko bavi najnoviji izvještaj američkog think tanka Atlantic Council koji potpisuju Neil Barnett i Alastair Sloan. Zapravo, u fokusu izvještaja je pranje novca koje, tvrde oni pomalo dramatično, ugrožava demokratske procese.

Povode za alarm vide u Sjedinjenim Državama, Britaniji, Njemačkoj, Australiji i drugdje. Autori tvrde kako je “crni novac” onaj krucijalni, ali slabo shvaćeni dio tehnika koje sve više upotrebljavaju “neprijateljske države” (termin koji koriste je hostile states, a jasno je da misle na Rusiju i Kinu, odnosno autoritarne države) kako bi utjecale na liberalne demokracije i zemlje u tranziciji u posljednjih deset godina. Tajne operacije, agenti, mutne transakcije, sve zvuči kao da smo u hladnom ratu ili TV seriji o prikrivenim ruskim špijunima poput “The Americans”, kako vam drago. Svakako, uz hakiranje, proizvodnju “fake news”, botove na društvenim mrežama, pa i napade na špijune kao onaj u Salisburyju, nakon iskustva s ruskim utjecajem na posljednje američke izbore naveliko se sada propituje postoje li i tko su tajanstveni izvori financiranja političkih kampanja i stranaka na Zapadu.

Kako se odvija navodno veliko političko pranje novca? Koriste se offshore centri, transferi se maskiraju tako da se izmisle poslovne transakcije, koriste se kriptovalute i plaćanje karticama čiji je izvor nemoguće detektirati, kooptiraju se ljudi koji izgledaju kao prihvatljivi donatori, osnivaju se klubovi, kompanije i kojekakva vijeća kao donatori kako bi se izbjegla obveza objavljivanja izvora novca za političke kampanje… Autori izvještaja zato predlažu da se hitno provede velika reforma izbornih pravila u liberalnim demokracijama. Smatraju i da Putinova Rusija svoju relativnu vojnu i ekonomsku slabost nadoknađuje potkopavajući liberalne demokracije, koristeći “agresivne unutarnjodestabilizirajuće tehnike”. Pritom se ne radi, kažu, samo o utjecaju na ishod izbora ili referenduma, nego i na sponzoriranje političkih stranaka na krajnjoj ljevici i desnici koje koriste razornu retoriku okrećući građane jedne protiv drugih te čineći normalno vladanje državama sve težim.

Prvi slučaj koji razrađuju, uvelike se pozivajući na niz medijskih izvora i otkrića istraživačkih novinara, jest onaj iz Njemačke, koji govori o tome kako je radi izborne podrške desnopopulističkoj stranci Alternativa za Njemačku (AfD) od 2016. potrošeno između 20 i 30 milijuna eura za oglašivačku kampanju na saveznoj i zemaljskim razinama. Kako se tvrdi u izvještaju Atlantic Councila, to je financirao poseban klub pod imenom Verein zur Erhaltung der Rechtsstaatlichkeit und bürgerlichen Freiheiten, ali on poriče bilo kakve formalne veze s AfD-om te stoga ne podliježe uobičajenim regulama za financiranje izbornih kampanja. Politički stavovi Vereina su pak skoro identični onima AfD-a, a izdaju i online glasilo koje se po vrsti i načinu prezentacije sadržaja mogu usporediti s američkim alt-right servisom Breitbart. S druge strane, prihod stranke AfD je u 2016. godini bio 15,6 milijuna eura, od čega su donacije bile 6 milijuna eura.

Identitet donatora Vereina dosad nije otkriven, kaže se u izvještaju Atlantic Councila, a cijeli taj aranžman financiranja u Njemačkoj je trenutno legalan. Taj Verein tvrdi da ima oko 9000 članova te da njegovi donatori uključuju “financijere iz srednje klase te industrije koji bi prije pet ili šest godina financijski podržali stranke CDU ili FDP” (tako je to predsjednik Vereina rekao u intervjuu Focusu), nema ured u Njemačkoj, nego poštanski sandučić u Stuttgartu, a pošta se prosljeđuje tvrtki za odnose s javnošću u Zürichu pod imenom Goal AG, koju vodi Alexander Segert, stručnjak za političku komunikaciju. Ta tvrtka stoji pak iza niza usluga populističkim strankama u Švicarskoj, Austriji i Francuskoj, kao i desničarskoj skupini stranaka u Europskom parlamentu. Da je izvor njenog novca u Rusiji tek je jedna od mogućnosti, priznaju Barnett i Sloan, kao i da novac dolazi iz legitimnih izvora; stvar je u tome da se istina ne može utvrditi.

Autori su se pozabavili i Britanijom, gdje bogati pojedinci, poduzetnici, hedge fondovi i korporacije financiraju sve glavne političke stranke te je u većini slučajeva prilično jasno kako su došli do novca. No, jedan od njih, koji je postao najdarežljiviji donator u britanskoj povijesti tijekom pro-Brexit kampanje, još izaziva kontroverzije.

U pitanju je Arron Banks, koji je za tu kampanju osigurao 10 milijuna funti. On podupire stranku UKIP i bliski je suradnik Nigela Faragea, a stoji iza tvrtke Better for the Country Ltd. U studenome prošle godine britanska je Izborna komisija, nakon jednog istraživačkog članka, otvorila formalnu istragu stoji li zaista ta tvrtka iza donacija ili je samo nečiji agent. To je veliki izazov jer Banks operira u nekoliko tajnovitih jurisdikcija, ima niz kompanija, a krajnji holding je lociran na Isle of Man. Pokazalo se da je imao ozbiljnih financijskih teškoća u osiguravajućem biznisu na Gibraltaru, istraga je otkrila da je tri godine bio insolventan, lani je dugovao oko 60 milijuna funti. Banks je tvrdio da je radio za Warrena Buffetta kao i jednu od vodećih britanskih osiguravateljskih kompanija, ali tamo tvrde da im nije bio zaposlenik. Tvrdio je i da mu je novac došao iz rudnika dijamanata u Južnoafričkoj Republici te iz banke na Isle of Man, gdje drži udjele. Pokazalo se pak da su oba biznisa loša te da ne generiraju ni blizu dovoljno novca kako bi Banks mogao upumpavati milijune u britansku politiku…

Novinari uglednih medija, od Guardiana do New York Timesa, istražuju Banksa i postoje brojne indicije da je ruska država, kažu u Atlantic Councilu, bila barem zainteresirana za njegove poslove. Recimo, ponuđeno mu je bilo da uđe u biznis s rudnikom zlata u Rusiji, uz podršku Sberbanka; imao je priliku s ruskim biznismenima ulagati u iskapanje zlata u Gvineji, a i sudjelovati u nekim transakcijama s državnom ruskom tvrtkom Alrosa, koja ima rudnik dijamanata… Nema dokaza da je Banks zaista nešto i poduzeo u tom pravcu, ali s ruskim veleposlanikom se susretao desetak puta, a svojim poslovnim partnerima u JAR-u je rekao da je nekoliko puta putovao u Rusiju kako bi prikupio novac.     

Klasična tehnika investigativnog novinarstva “slijedite novac” u ovakvim slučajevima ne pomaže, primjećuju pisci izvještaja; na kraju se završi u slijepoj ulici. Mehanizmi za provjeravanje načina na koji se financiraju političke stranke su jako zastarjeli, izborni zakoni u većini zapadnih demokracija gotovo nikad ne traže od samih donatora da dokažu koji su im izvori imovine, umjesto toga vjeruje im se na riječ da ne djeluju kao posrednici. Izvještaj poručuje da donatori, ako žele ulagati novac u politiku određene zemlje, trebaju jasno reći odakle im imovina, objavom poreznih podataka ili drugim načinima. Ta imovina pak treba biti oporezovana u jurisdikciji gdje se donacija daje. 

Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Globus

Naslovnica Globusa