Ne isplati im se

Nakon 200 godina eksploatacije, u Njemačkoj se prestao vaditi kameni ugljen

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.12.2018. u 12:07

AUTOR:

OBJAVLJENO:

29.12.2018. u 12:07

A placard at the mine's fence reads
Wolfgang Rattay / REUTERS

Prosper-Haniel, posljednji rudnik kamenog ugljena u Njemačkoj, zatvoren je 21. prosinca 2018.

Petak, 21. prosinca 2018., zauvijek će ostati zabilježen kao dan kada je zatvaranjem okna Prosper-Haniel u sjevernom dijelu Rurske oblasti, koja je sa svojih 5,3 milijuna stanovnika najveća gradska konglomeracija u vodećoj europskoj državi, završena dva stoljeća duga povijest eksploatacije kamenog ugljena u Njemačkoj. Tog  je petka iz Prosper-Haniela, kao posljednjeg rudnika kamenog ugljena u Njemačkoj, iskopan zadnji komad kamenog ugljena i predan u ruke predsjedniku Frank-Walteru Steinmeieru.

Od spomenutog ceremonijalnog trenutka, nakon više od 200 godina u Njemačkoj se prestaje vaditi kameni ugljen. Ali rudnici se nisu zatvorili iz ekoloških razloga, iako se oko 40 posto energije u svijetu trenutačno proizvodi upotrebom ugljena, a ugljični dioksid koji se tom prilikom oslobađa glavni je razlog za stvaranje tzv. učinka staklenika, nego zato što se od iduće godine ukidaju državne subvencije pa se vađenje ugljena više ne isplati. Izlazak Njemačke iz eksploatacije kamenog ugljena sklopljen je 2007. između savezne vlade i saveznih pokrajina Sjeverne Rajne - Vestfalije i Saarske, gdje se nalazila većina rudnika. Razlog je bila nekonkurentnost njemačkog ugljena na globalnom tržištu, kao i visoke državne subvencije.

Kičma teške industrije

Ruhr je skoro 200 godina predstavljao kičmu njemačke teške industrije. Krajem 19. stoljeća potreba za radnicima u rudnicima u novonastaloj teškoj industriji Rurske oblasti bila je golema. Najviše su se tražili u istočnim dijelovima Pruske te područjima koja danas pripadaju Poljskoj, a posljedica tog trenda bila je i činjenica da je u nekim oknima i više od 60 posto rudara govorilo poljski. Nakon Drugog svjetskog rata uslijedili su novi valovi useljenika i početkom sedamdesetih u tamošnjim je rudnicima radilo više od 20.000 Turaka. Koliko je rudarstvo promijenilo Ruhr, pokazuje primjer Gelsenkirchena koji je 1840. bio malo veće selo sa šest tisuća stanovnika, da bi, kada je počela eksploatacija ugljena u obližnjem rudniku, do 1900. broj stanovnika porastao na 138 tisuća. Za tamošnji nogometni klub Schalke 04, poslije Bayerna najpopularniji u Njemačkoj, između dva svjetska rata nastupao je niz igrača poljskog porijekla. O povezanosti najvećih klubova iz Ruhra, Borussije Dortmund i Schalkea te lokalne zajednice svjedoče potezi ova dva kluba u nedavnom posljednjem kolu jesenskog dijela Bundeslige: Schalke je na susretu protiv Bayera iz Leverkusena ugostio dvije tisuće rudara dok su igrači Borussije na dresovima nosili poruku upućenu rudarima “Danke, Kumpel” ili u prijevodu “Hvala, momci”. Ili, kako je formulirao Borussijin predsjednik Hans-Joachim Watzke, “Rudnici, čelik, nogomet i pivo nezaobilazni su dijelovi naše kulture i zajednice”.

U završnim danima Drugog svjetskog rata u Ruhru je bilo zaposleno 345.000 rudara, a zatim je uslijedila ekspanzija i krajem 50-ih godina prošloga stoljeća u Njemačkoj su postojala 153 rudnika, gdje se vadilo 125 milijuna tona uglja godišnje, a iskapalo ga je čak 600.000 rudara. Onda je uslijedio pad pa je 2005. u rudnicima kamenog ugljena ostalo tek 38.000 zaposlenih, da bi se njihov broj spustio na još samo 8000 kada je 2015., poslije 116 godina, zatvoren rudnik u Marlu gdje je više od 3000 rudara kopalo oko tri milijuna tona ugljena godišnje.

Otkad su se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog jeftine konkurencije iz drugih zemalja obje industrijske grane našle u krizi, Rurska oblast doživjela je proces duboke strukturne transformacije. Nešto poput brodogradnje u Hrvatskoj, osim što su Nijemci, unatoč protestima sindikata i lokalne zajednice, postigli konsenzus o zatvaranju industrije, kojom su se dugo ponosili.

Na trošak države

Dašak optimizma pojavio se 2010. kada je rursko industrijsko središte sa 53 grada izabrano za jednu od tri europske prijestolnice kulture. Realizirano je 300 različitih projekata s ukupno 2500 kulturnih manifestacija, izgrađena golema mreža od gotovo 200 muzeja na čelu s Muzejom za umjetnost i povijest kulture u Dortmundu, otvorenim daleke 1883. Organizatori su se hvalili Muzejom njemačkog rudarstva, najvećim te vrste u svijetu, kao svjedočanstvom kako je Bochum bio grad gdje su se pušili dimnjaci i žarile visoke peći. Promoviran je ambiciozni kulturni razvoj regije koja se iz industrijske željela transformirati u kulturnu destinaciju. Međutim, želje se nisu ostvarile i nakon osam godina optimizma je mnogo manje.

U proteklim desetljećima potrošeno je 200 milijardi eura za potporu njemačkoj eksploataciji kamenog ugljena, a na trošak države obrazovani su ljudi u zanimanjima koja će izumrijeti umjesto da se tim novcem krenulo novim putovima gospodarstva, ovih će dana zaključiti novinari Deutsche Wellea (DW). Procjene pokazuju da završetak eksploatacije nije i kraj troškova zbog vađenja ugljena. Tokovi rijeka ugroženi su zbog iskopane zemlje, obrušavaju se brda, a tu je i zagađeno tlo te podzemne vode, zbog čega će za sanaciju država morati ulagati 250 milijuna eura godišnje. Usto, osiromašeno stanovništvo ima dvostruko višu stopu nezaposlenosti nego što je prosjek u Njemačkoj.

Istraživanja pokazuju da se Njemačka u predstojećim desetljećima neće moći odreći ovoga fosilnog goriva. S obzirom na to da će 2022. i posljednje nuklearne elektrane biti stavljene izvan pogona, a udio obnovljivih energija u proizvodnji struje samo je 31 posto, ugljen će ostati važan energent. To znači - uvoz iz inozemstva, koji iznosi 55 milijuna tona godišnje, od čega se najviše uvozi iz Rusije s 15 te Kolumbije s 10 milijuna tona, čemu treba dodati i šest milijuna tona iz SAD-a. Međutim, čim se potražnja povećala, i cijene su drastično porasle: sredinom 2016. tona uvoznog ugljena koštala je oko 50 eura, da bi već krajem iste godine skočila na 100 eura, a i ugljen za proizvodnju koksa, neophodan u proizvodnji svjetski poznatog njemačkog čelika, poskupio je tri do četiri putai koštao više od 250 dolara po toni.

Rurska oblast koja je 200 godina predstavljala simbol Njemačke kao klasične industrijske velesile definitivno je otišla u povijest.