Eurostat, krovno statističko tijelo Europske unije, objavilo je podatke prema kojima je EU skoro dosegnuo ciljani udio visoko obrazovanih građana u dobi od 30 do 34 godini od 40 posto, dok je Hrvatska nastavila s padom i u 2017. je taj broj iznosio 28,7 posto.
Lošiji od Hrvatske po tom ključnim indikatoru bile su samo Italija sa 26,9 posto i Rumunjska s udjelom od 25,6 posto. Najbolje rezultate su ostvarili Litva (58 posto), Cipar (55,8 posto), Irska (52,7 posto) i Švedska (51,3 posto), a prosjek EU 28 je 39,9 posto. Hrvatska je kao cilj sebi postavila da do 2020. dođe do 35 posto, međutim, podaci govore kako naša država od 2014., kada je ostvaren rezultat od 32,1 posto, stalno nazaduje u tom pogledu.
Tako smo u 2015. bili pali na 30,8 posto, 2016. na 29,3 posto, a taj se loš trend nastavio i prošle godine. Podaci govore kako smo 2008. bili na razini od 18,5 posto, a već 2010. na 24,5 posto, potom smo dvije godine padali i došli na 23,7 posto, a u 2013. se popeli na 25,6 posto, da bi onda u samo jednoj godini napravili skok na 32,1 posto, odnosno za čak 6,5 postotna poena.
To govori o velikim varijacijama diplomiranih osoba u jednoj godini u toj populaciji, ali je jasno kako od 2014. nazadujemo, te da smo došli do donjeg dijela tablice u EU. Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike je na web-portalu Ekonomski lab tim povodom ustvrdio kako "tridesetak postotnih bodova zaostatka za Luksemburgom, Ciprom i Irskom i više od desetak za EU prosjekom gotovo da jamči relativnu dugoročnu stagnaciju, jer je obrazovanje jedna od ključnih odrednica dugoročne sposobnosti društva za gospodarski rast".
Podsjetimo, u Hrvatskoj se ozbiljna ekspanzija visokog obrazovanja dogodila u razdoblju od 1970. do 1990. kada se ukupan broj studenata povećao za 10 tisuća - sa 60.000 na 70.000, a do 2000. je narastao na 100.000, da bi se od 2000. do 2014. godine povećao za više od 60 posto - sa 100.000 na 161.000. Pritom se broj onih koji diplomiraju bio povećao do 2014. dva i pol puta - sa 13.500 na gotovo 34.000, a u odnosu na razdoblje od prije 50 godina, taj je broj udeseterostručen.
Međutim, ono što zabrinjava jest to što je Hrvatska, prema istraživanju Europske komisije Education and training monitor 2014., jedna od EU država s najvećom stopom odustajanja iz visokog obrazovanja, koja se procjenjuje na više od 40 posto upisanih studenata, a godina studija u javno financiranom visokom školstvu košta prosječno oko 55.000 kuna. Glavni razlozi za to su, pokazuju istraživanja, nedovoljne sposobnosti pri upisu, ograničene akademske i profesionalne orijentacije i nedovoljno financijskih sredstava.
Takva situacija u visokom obrazovanju je, barem donekle, u suprotnosti s podacima Eurostata o tome da Hrvatska ima najnižu stopa ranog napuštanja školovanja, kada se gledaju mladi u dobi od 18 do 24 godine. Ona je u 2017. iznosila 3,1 posto, a u EU je prosjek 10,6 posto.
Tu smo postili cilj da ta stopa padne ispod četiri posto, dok EU još nije ispunila cilj o prosječnoj stopi ispod 10 posto. Vrlo niska stopa ranog napuštanja školovanja i visoka stopa nastavka školovanja nakon srednje strukovne škole glavne su osobine hrvatskog obrazovnog sustava, ali 15-godišnji učenici postižu slabe rezultate na međunarodnim procjenama iz matematike, pismenosti i čitanja, pokazalo je izdanje Pregleda obrazovanja i osposobljavanja iz 2016.
Jasno je, dakle da nam obrazovni sustav, kada su kvaliteta procesa i ishodi u pitanju, nije nimalo konkurentna u Europskoj uniji. Politička borba oko famoznog obrazovnog kurikuluma možda, stoga, praktično i simbolično iskazuje svu jalovost našeg društva, nešto kao društveni i državni "curriculum vitae", tužni opis i ocjena aktualnog stanja Hrvatske.