Italiji se narod dogodio na izborima, nisu joj trebali ni jogurti ni balvani, ali je promjena utoliko temeljitija. Pošto je prethodna demokratska vlada pokušala neke reforme, polovične pa ipak bolne, pošto je Renzi svoj ugled stavio na kocku i prokockao ga baveći se alatom više nego tvari (njegova traljava ustavna reforma pokopala je pod svojim ruševinama na referendumu i Renzija i Demokratsku stranku), sada reforme, zapravo narodnu revoluciju, predlaže koalicija dviju stranaka koje su, s različito populističkih pozicija, stekle kumulativnu većinu u državi: PoKret 5 zvjezdica sa 32 posto glasova, a Liga sa 17 posto. Na izborima su nadvladale konkurenciju na Sjeveru (gdje je Liga obećala radikalno smanjiti porezni pritisak) i na Jugu (gdje su Zvjezdice obećale sirotinji državnu subvenciju, tzv. prihod od državljanstva).
Deficit na građane
Da bi ostvarile obećanja, moraju raširiti kesu. Nema bitnog povećanja proizvodnje, pa je izlaz, kao i obično, dûg. Prije svega povećanjem državnog deficita preko granica koje dopušta Evropska unija (Italija je potpisala da će njezin tekući proračunski deficit do 2022 biti sveden na ništicu) a zatim tiskanjem novaca, čime država svoj deficit prebacuje na građane kroz inflaciju (dok Središnja evropska banka ne uspijeva monetarnim mjerama potaknuti inflaciju do obećanih 2 posto godišnje).
Italija ne može tiskati novac, jer njezin udio u emisiji eura određuje ESB u Frankfurtu. Dakle, otkriva Liga Kolumbovo jaje, treba izići iz eura i tiskati liru, naviklu na inflaciju (golemi državni dug je nastao kad je bilo nužno obuzdati inflaciju jer se bila otela preko točke bez povratka od oko 20 posto godišnje).
Parlamentarna većina je maknula izlazak iz eura iz vladina programa, ali za ministra ekonomije hoće Paola Savonu koji kaže da ima plan ekspresnog izlaza (ne kaže kakav; prema Lisabonskom ugovoru, za izlazak iz zone eura treba izići iz Evropske unije, a to ne ide ekspresno ni bezbolno, kako pokazuje Brexit). Dovoljan je, međutim, jedan vikend za uvođenje paralelne valute (kako je već bio obrazložio Giánīs Varoufákīs). Kad umirovljenici i štediše shvate da im je to požderalo novac za crne dane, bit će kasno.
Pritisnuti kao Grčku
Međunarodna zajednica u tom slučaju teže može pritisnuti Italiju nego onomad Grčku. Tim više što bi proglašena nelikvidnost (“default”) Italije bila pogubnija po velesile koje bi sudile. Veći dio talijanskoga javnog duga je u rukama Talijana, ali i onih 36 posto u rukama stranaca iznosi ljupkih 686 milijardi eura. Pribrojimo li tome one 443 milijarde koje Banka Italije duguje stranim bankama, obilato smo premašili bilijun eura (i prispjeli do 8,5 bilijuna kuna).
Tko je spreman to riskirati? Možda jedino politički samoubojice.
Tko vjeruje da bi tržišta to spriječila - vara se. Suverenisti ne haju za tržišta, nego za bildanje mišića (u Titova doba bilo je političara koji su govorili da ćemo jesti travu ali da nećemo popustiti; talijanska poslovica kaže da je majka kretenâ vazda trudna).
Tko se ufa u Mattarellu, naivan je: predsjednik Republike nema sredstva protiv Parlamenta. Tko se nada u ponovno jačanje centra, načekat će se. Koga na centru? Berlusconija koji je glavni krivac za ekonomske probleme Italije, ili Renzija koji je Salvinija i Di Maia za ruku doveo na vlast? Tko se nada u Središnju evropsku banku, vara se. Ona ima mehanizme pomoći urednim državama kada ih napadnu izvana, a ne neurednima koje se potkapaju iznutra. Osim toga, Njemačkoj je pun kufer Italije - neće demokršćani i socijaldemokrati riskirati još ono malo prednosti pred svojim rušiteljima da bi spašavali Casaleggia i Grilla, Di Maiove lutkare. Postoji možda samo jedan tračak ekonomske nade: neočekivano se povećava broj stručnjaka koji ne odbacuju ideju o jedinstvenoj poreznoj stopi (iako zapravo dogovor Zvjezdica i Lige predviđa dvije stope, od 15 i od 20 posto). O ideji je pozitivno pisao Wall Street Journal, a još detaljnije Leonid Bershidsky za Bloomberg. On priznaje da “na papiru ta inovacija prijeti teškim gubicima u vladinim prihodima. Ali, ako što vrijede iskustva Rusije i istočne Evrope, Italija bi na kraju tako mogla prikupiti više poreza nego sada, unatoč povijesnoj nacionalnoj nepouzdanosti u plaćanju i pobiranju poreza.”
Enormna utaja poreza
Utaja poreza je u Italiji enormna, procjenjuje Međunarodni monetarni fond. Iznosi, po tom izvoru, između 16,5 i 38,6 milijardi eura godišnje (razlika između dva kraja procjene uistinu nije mala). Svejedno, iako apsolutna cifra pleše, MMF zaključuje da “siva ekonomija” čini čak 19,8 posto talijanskoga društvenog brutoproizvoda. Rečeno razlomački, svaki peti euro Talijani zarade izbjegavši platiti na nj porez. U Njemačkoj procijenjeni postotak utaje je 10,4 posto, a u Velikoj Britaniji 9,4 posto.
Kakve veze ima s time Rusija? Pošto je u “Putinstanu” 2001 uvedena jedinstvena porezna stopa (“flat tax”) od 13 posto, poslavši u ropotarnicu socijalno navodno podnošljiviju progresivnu poreznu stopu (u Italiji, usput, predviđenu Ustavom), godinu dana kasnije porast društvene privrede iznosio je realnih 5 posto, ali je porezni prihod uvećan za 25 posto. Isti trend, iako u manjem postotku, zabilježen je i u Bugarskoj, pošto je 2010 uvedena jedinstvena porezna stopa od 10 posto.
“Prednost niske flat taxe je u tome što je ljudi teže platiti dragovoljno, jer ju je lako razumjeti”, bez poreznih savjetnika i fiskalista, poručuje Bloomberg. Manje poreza bi trebalo značiti više potrošnje, a to onda znači veći prihod od poreza na dodanu vrijednost, veli Bershidsky (ali Italija ne uspijeva naplatiti ni sav PDV).
Oštre trave
Navevši da je i u Poljskoj i u Madžarskoj javni dug smanjen u eri Kaczyńskoga odnosno Orbána, on pretpostavlja da su populističke vlade potaknute djelotvornije prikupljati poreze kako bi imale čime financirati obećano blagostanje, bez čega bi se birači okrenuli protiv njih. Odatle zaključak: populistička vlada ne mora biti katastrofa po ekonomiju, iako je pogubna po demokraciju. Pitanje je: koliko dugo? Ne možemo zaboraviti da su diktature u Čileu i Grčkoj (Pinochetova, odnosno pukovnička), primjenom oštre trave iz apoteke Miltona Friedmana i chicaške škole, u prvim godinama potakle ekonomiju, pa i osiguravajući prvobitnu akumulaciju kapitala u rukama centralizirane države (Jugoslavija je tako ostvarila čuda u pedesetima, s porastom društvenoga brutoproizvoda po dvoznamenkastoj stopi, kao i Kina na Dengov pogon) - ali diktatorski dirižizam ima vijek trajanja svoje efikasnosti, utoliko kraći ukoliko privreda postaje razvijenija i tržište šire. J