Bitka na Jadranu

Kolač od 150 milijuna kuna: ne postoji jasna ideja kako gospodariti hrvatskim plažama

AUTOR:

  • Dražen Gudić

OBJAVLJENO:

18.3.2019. u 10:42

AUTOR:

  • Dražen Gudić

OBJAVLJENO:

18.3.2019. u 10:42

Vladimir Dugandzic/Hanza Media

Ilustracija - plaža na Žnjanu

Plaže su u svijetu značajan izvor prihoda. Španjolci procjenjuju da su im dvije trećine turističkog biznisa vezane uz plaže, a u SAD-u kupališta zarade više od 170 milijardi dolara.

Hrvatska, pretpostavlja se, ima više od 2000 morskih plaža, ali, zna se, nema jasne ideje kako gospodariti tim jako vrijednim resursom. Prihod na pomorskom dobru izvan luka iznosi 150 milijuna kuna godišnje, izvjesno je da bi mogao biti znatno veći, ali država nikako da postavi stvari na svoje mjesto. Kako piše Slobodna Dalmacija, u nedostatku jasnih pravila i u nesređenim okolnostima, pitanje kontrole nad plažama kod nas je u pravilu konfliktna priča, a bitka za kolač vrijedan 20 milijuna eura svodi se na igru moći, pogodovanja i privatnih interesa. Sjetimo se samo burnog pada župana Zlatka Ževrnje zbog Zlatnog rata.

Nezadovoljstvo šire javnosti zbog muljanja s plažama opet je eksplodiralo, ovaj put u Puli, zbog davanja u koncesiju sedam pulskih plaža na 20 godina. Dovoljno je reći tri razloga za masovni prosvjed: pet plaža prikazano je kao jedna, neke koncesije daju se za naknadu od 1000 (tisuću) kuna godišnje (!), a slučaj za sebe je trgovanje koncesijom – država naplati 6,6 kuna, a potkoncesionar plati 218 kuna po istom četvornome metru.

Morske plaže nisu odgovarajuće pravno uređene. Važeći zakon definira ih kao pomorsko dobro, ali ih ne razvrstava. Istovremeno Pravilnik o vrstama morskih plaža iz 1995. više nije upotrebljiv. Zato su plaže odraz zakonskih nedorečenosti, kreativnih tumačenja i različitih praksi po županijama.

Po važećem (prastarom) Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakonu o koncesijama, plaže su dane na upravljanje županijama, gradovima i općinama, a lokalne zajednice, što je poseban problem, imaju mogućnost i primjene instituta koncesijskih odobrenja. Sve zajedno jedna je nedorečena i štetna improvizacija. Opći je konsenzus struke, gospodarstvenika i lokalne samouprave da se postojeći Zakon o pomorskom dobru mora mijenjati. Godinama je tako, ali promjene nema.

– Koncesije su, svuda u svijetu, način na koji se upravljanja plažama. I od najgore koncesije lošije je da je uopće nema jer koncesija jamči održavanje. Plaže moraju imati svoje funkcije, a to se postiže tako da se one tematiziraju. Bitno je da država jasno propiše pravila i da ne ostavlja rupe koje će koncesionar iskoristiti. Crna Gora, recimo, a tamo sam aktivno sudjelovao u izradi projekta, ima sve plaže pod koncesijom i njima, čak i u gradovima, upravlja državno poduzeće, odnosno institucija "Morsko dobro" – kaže dr. Zoran Klarić iz Instituta za turizam.

Kod nas je problem u tome tko će plaže uređivati, tko ih zagađivati, a tko na njima zarađivati. Domaći koncesionar je uvijek poželjniji od onog sa strane, iako ne mora biti i bolji.

Lokalne jedinice, kaže Klarić, htjele bi uvijek imati zadnju riječ, ali puno važnije od toga tko će odlučivati jest da sve bude transparentno. Posebno je to važno na Žnjanu, rijetkom jadranskom biseru i najvećem turističkom adutu Splita, koji je dobro krenuo i koji mora biti sustavno riješen i kojim se mora odgovorno upravljati.

Posebno je pitanje koncesioniranje plaža uz hotele i kampove. Time bi se konačno morao pozabaviti novi Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama, koji će u saborsku proceduru ući ove jeseni.

Prijedlog zakona, koji bi dokinuo izuzetno štetna i neprihvatljiva koncesijska odobrenja, predviđa da će vlasnici hotela i kampova moći dobiti koncesiju za plažu uz svoje objekte "na zahtjev", dakle bez natječaja.

– Morske plaže predstavljaju prvorazredni poslovni interes za hotele, kampove i turistička naselja uz pomorsko dobro ili na njemu – kaže Veljko Ostojić, direktor Hrvatske udruge turizma, koji snažno zagovara neposredno dobivanje koncesije.

Mnogi stručnjaci dijele takav stav.

– Gospodarsko korištenje pomorskog dobra na osnovi podnesenog "zahtjeva za koncesije" treba postati koncesijski model koji će osigurati pravnu sigurnost gospodarskog funkcioniranja turističkog i industrijskog sektora. Dvije su stvari važne. Prvo, samo dugoročna koncesija može osigurati pravnu i ekonomsku sigurnost koncesionara, i drugo, koncesija "na zahtjev" ne može se pretvoriti u diskrecijsko pravo davatelja koncesije – kaže stručnjak pomorskog prava Branko Kundih, negativno se referirajući na prijedlog zakona po kojemu se za smještajni objekt najviše kategorije može podnijeti zahtjev za koncesiju za plažu, dok istovremeno hotel ili kamp s tri ili četiri zvjezdice u podnošenju zahtjeva imaju zakonsko ograničenje.

– Prirodno je i prijeko potrebno da se hoteli, kampovi i drugi turistički objekti na jadranskoj obali okruže i povežu svoje sadržaje s morem i prostorom pomorskog dobra. Davanje koncesija na osnovi "podnesenog zahtjeva" mora postati preduvjet i temeljno pravilo razvoja i održive konkurentnosti ugostiteljsko-turističkih proizvoda u Hrvatskoj – tvrdi i dr. Nikola Karamarko, dipl. oec. hotelijerstva i turizma.

Kampovi su posebno složena priča. Dok državna tajnica u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Maja Markovčić Kostelac misli da kampovi koriste (pre)velike površine pomorskog dobra i da bi davanje koncesija na zahtjev "zatvorilo tržište", dotle Franco Palma, predsjednik Turističkog poslovnog vijeća HGK, upozorava da bi na natječajima za plaže koje koriste kampovi koncesionarima mogli postati oni koji uopće nisu zainteresirani za razvoj kampova. Na terenu se već koncesije na plažu uzimaju tvrtkama koje su uložile u to pomorsko dobro, a daju se drugim koncesionarima koji onda daju plažu na raspolaganje ulagačima u potkoncesiju.

Ako Vlada konačno smogne snage da donese prihvatljiv Zakon o pomorskom dobru – koje u cijelosti obuhvaća više od trećine površine Republike Hrvatske – posebno važno pitanje, uz jasna pravila, bit će uspostava pravih kontrolnih mehanizama i instituta ugovorne kazne prema koncesionarima morskih plaža koji ne ispunjavaju preuzete obveze.

Malo koncesija, previše odobrenja

Splitsko-dalmatinska županija dodijelila je 49 koncesija za gospodarsko korištenje, što je 14 posto svih plaža, a tri puta većim brojem plaža upravlja se na temelju netransparentnog odobrenja.

Oko 140 plaža ima neku vrstu koncesijskog odobrenja: 69 njih ima ugostiteljski objekt, a ostale neki drugi sadržaj poput sportskog, trgovačkog ili turističkog. Prosječni prihod većih plaža je oko dva milijuna kuna godišnje, a ukupni prihodi plaža pod koncesijom iznosili su 40 milijuna kuna.

Podjela prostora i zarade

Prijedlog novog zakona predviđa da na svakoj plaži jedan dio bude otvoren (najviše 50 posto), bez ikakve djelatnosti. Upravljanje pomorskim dobrom trebalo bi se decentralizirati, a ključna uloga bit će na županijama.

Novac će se dijeliti tako da po 35 posto ide županijama i jedinicama lokalne samouprave, 20 posto u proračun, a 10 posto u Fond za pomorsko dobro.

Hotel izgubio svoju povijesnu plažu

Apsurd hrvatske prakse dodjele koncesije na osnovi javnog prikupljanja ponuda vrhunac je doživio u Opatiji. Na plaži ispred turističkog kompleksa novoadaptiranog hotela "Baština" i povijesnog kompleksa "Grand hotela Adriatic" koncesija je dodijeljena samo jednom, i to novom hotelu. Time je turistički kompleks "Adriatic" izgubio svoju povijesnu plažu.

Nisu prihvaćeni prijedlozi oba potencijalna koncesionara za mogućim prostornim proširenjem površine plaže, koje nije upitno. Da apsurd bude veći, Županija je, umjesto da poveća plažu, postojeću koncesiju podijelila na dvije i obje dodijelila samo novom, manjem hotelu, na 15 godina!? Prošlog ljeta plaža nikome nije dana na korištenje, pa je ni bivši ni novi koncesionar nisu smjeli koristiti, pa ni urediti.