U zadnjem desetljeću mjerenja prosječne temperature nepobitno dokazuju da se temperatura u vrijeme industrijalizacije podigla za prosječnih 1,5 Celzijevih stupnjeva. Mi koji živimo u pojasu umjerene klime nismo osjetili drastične posljedice klimatskih promjena.
No, na vijestima pratimo kako tajfuni pustoše naselja, kako se tope ledenjaci i čitamo natpise kako će otočne države Pacifika nestati pod morem. Najveći zagađivači atmosfere su tzv. konvencionalna energetska poduzeća koja na sve moguće načine pokušavaju smanjiti emisiju CO2. Tako se većina proizvođača električne energije u potpunosti okrenula od ugljena kao primarnog izvora energije jer najviše pridonosi zagađenju atmosfere s CO2. Tom su odlukom preko noći investicije u termoelektrane u Europi stavljene pod znak upitnika. Zamjenu za ugljen danas tražimo u obnovljivim izvorima, ali i u plinu, što isprva izgleda da ide na ruku naftnim tvrtkama. Dodatno, zna se da su ugljikovodici osnova kemijske industrije, za koje nema zamjene. Teško je naći jedan proizvod koje nema u sebi ili na sebi nešto što nije povezano s kemijskom industrijom tj. naftom ili plinom. Dakle, na prvi pogled izgleda da je naftna industrija sigurna do daljnjeg. No, prvi dojam vara i naftne tvrtke se itekako pripremaju na promjene koje će nova niskougljična budućnost donijeti za 10, 20 ili 30 godina.
Rafinerijska marža
S obzirom na to da živimo u Europi i uživamo umjerenu klimu, potrebno je objasniti zašto i kako naftna poduzeća u Europi, a prije svega kod nas u regiji, moraju planirati svoju niskougljičnu budućnost već danas. Europske naftne tvrtke predvođene su velikim zapadnim igračima kao što su npr. Shell, BP, Total, Eni, Statoil, Repsol. S druge strane svijeta, nalaze se ruski igrači poput Gazpromnefta, Lukoila i Rosnefta, a između istoka i zapada, srednje veliki igrači poput MOL Grupe, PKN Orlena i OMV-a. Što je tvrtka veća, to je veći utjecaj energetske tranzicije na njeno poslovanje, ali i veće mogućnosti za uspješno preživljavanje tranzicije. Najveći udarac naftnoj industriju u Europi dolazi iz elektromobilnosti i veće energetske učinkovitosti. Ako se uzme u obzir da je većina naftnih tvrtki proizvodila naftne derivate za pogonsko gorivo, one već danas moraju smišljati strategije za nadomjesne proizvode. Naime, ostvari li se ambiciozan europski scenarij u kojem će do 2035. približno 60% flote osobnih vozila biti na električni pogon, to će posljedično smanjiti približno 20% volumena tradicionalnih rafinerijskih proizvoda, rafinerijska marža može pasti i za 50%. To znači da će 20-30% rafinerijskih kapaciteta u Europi biti ili ugašeno ili će im se promijeniti namjena. Rizik za igrače iz srednje i istočne Europe je tim veći jer nemaju puno manevarskog prostora - nemaju globalne operacije. Imaju samo nekoliko rafinerija u portfelju, a dodatan im je izazov održavanje proizvodnje ugljikovodika jer nemaju očitih prilika za povećanje rezervi.
Grafički prikaz, investicije naftnih tvrtki u OIE
Da bi prebrodile energetsku tranziciju i aktivno upravljale svojom budućnosti, naftne tvrtke trebaju bez čekanja raditi na četiri područja: povećavati operativnu učinkovitost korištenjem novih digitalnih tehnologija, konsolidirati svoj portfelj ugljikovodika, razvijati petrokemijska postrojenja i ulagati u nove izvore energije i elektromobilnost. Prvo je područje operativne učinkovitosti koje se odmah, bez odlaganja treba početi raditi. Naftne se tvrtke moraju reorganizirati na način da troše manje energije za svoje potrebe, da ubrzaju procese i postanu fleksibilnije na promjene u potražnji. Srećom, nalazimo se na pragu nove tehnološke revolucije gdje se brojna digitalna rješenja mogu koristiti upravo za povećanje operativne učinkovitosti. Tu se radi o rješenjima koja inkrementalno povećavaju proizvodnju ili preradu nafte, rješenjima koja smanjuju gubitke i rješenjima koja automatiziraju procese i ubrzavaju donošenje odluka primjenom umjetne inteligencije, big data analitike, mobilnih rješenja i tzv. tehnoloških platformi (slično poput Ubera). No, prilikom odabira tzv. digitalnih projekata treba biti oprezan. Takvi projekti vrlo lako angažiraju veliki broj ljudi i vrlo lako naiđu na prepreke u organizaciji ako ne pokažu vrijednost u poslovanju. Pravilan smjer pri izboru digitalnih projekata je primarno u sagledavanju vrijednosti koji će takav projekt donijeti. Moguće da tvrtka troši previše energije u preradi ili se vizualizacijom ključnih podataka brže donose odluke ili se uz pomoć naprednih analitičkih alata i umjetne inteligencije mogu raditi točniji modeli za predviđanje proizvodnje nafte. Svaki od tih projekata mora imati poslovnu primjenu iza koje se stvara vrijednost koja opravdava investiciju. Dodatno, pri uspješnim programima digitalizacije treba uskladiti razvoj poslovnih aplikacija s postojećim IT-jem te biti spreman na novi način rada. Drugo područje koje naftne tvrtke rade je konsolidacija rezervi ugljikovodika. Izlazak iz neprofitabilnih polja i polja s padajućom proizvodnjom smatra se ključnim kako bi se očuvala dugoročna profitabilnost tvrtke. Koliko god se ovo područje činilo logičnim, ono je ipak rezervirano za najveće naftne igrače.
Planiranje investicija
Mali igrači poput regionalnih naftnih tvrtki imaju vrlo ograničen opseg djelovanja zato što imaju padajuće rezerve ugljikovodika bez jasnog i jednostavnog puta da ih nadomjeste. Treće je područje investiranje u petrokemijska postrojenja koja se sa svojim procesima nastavljaju na rafinerijske procese. Važno je naglasiti da se investicije u nova petrokemijska postrojenja mjere u stotinama, ako ne i milijardama eura. Glavni izazov pri planiranju takvih investicija je u snimci stanja na tržištu i pronalaženju one niše koja može osigurati plasman novog proizvoda na tržište uz dobru profitabilnost. Klasična strategija u kojoj se sagledavaju potrebe industrije u okruženju za kemijskim proizvodima, dostupnost sirovina i sama konfiguracija procesa je nešto na što treba obratiti pozornost. Pogotovo u situaciji ako je industrija u regiji u stagnaciji i nema očite potrebe za novim proizvodima. Četvrto područje je vezano uz investicije u nove načine proizvodnje energije i u elektromobilnost.
Jasan smjer
S obzirom na to da idemo prema niskougljičnoj budućnosti, gotovo da nema naftne tvrtke koja ne razvija portfelj obnovljivih izvora i ulazi u područje elektromobilnosti. Primjera diverzifikacije na taj način je nebrojeno, od Statoila koji ulaže u offshore vjetroelektrane, Shella koji ulaže u obnovljive izvore i kupuje šume, MOL gradi solarne elektrane itd. Ključni faktor ulaganja u nove izvore energije jest da se ove aktivnosti promatraju odvojeno, izvan klasičnog poslovnog modela naftne tvrtke.
Naime, naftne su tvrtke navikle imati dvoznamenkaste stope povrata na ulaganjima u proizvodnju i preradu nafte. Kod obnovljivih izvora, bez feed in tarifa, te su stope jednoznamenkaste i zato se treba naučiti snalaziti u novim propisima i upravljati očekivanjima svojih kupaca, ali i investitora. Kod elektromobilnosti je izazov još i veći jer su trenutačno povrati jako dugi, ali srećom europske naftne tvrtke mogu značajno računati na financiranje EU. Naravno, kao i u drugim situacijama velikih promjena, ne vrijedi jedan recept za sve situacije. Četiri spomenuta područja daju naftnim tvrtkama dovoljno jasan smjer da naprave vlastiti plan puta za prolazak kroz energetsku tranziciju na održiv način. (Tomislav Čorak)