Francusko-njemački savez

Je li potpisivanje Ugovora iz Aachena samo deklaratorna ljubav u doba Brexita?

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.1.2019. u 11:03

AUTOR:

OBJAVLJENO:

21.1.2019. u 11:03

Phil Noble / REUTERS

Big Ben u Londonu

Uoči Brexita te dok se kontinentom preslažu političke snage pred izbore za Europski parlament, dvije članice koje čine jezgru Europske unije odlučile su javno pokazati koliko je njihova veza jedinstvena i neslomljiva. Francuska i Njemačka u utorak će, naime, potpisati novi, povijesni sporazum, 56 godina nakon onog o pomirenju koji su potpisali Charles De Gaulle i Konrad Adenauer. Tekst još nije objavljen, ali novinari koji su pročitali nacrt kažu kako u njemu “Njemačka i Francuska obećaju jedna drugoj dosad neviđene stvari u njihovim poslijeratnim odnosima” (Politico).

Detalji koji su procurili u javnost privlače pozornost jer bi mogli značiti da se europska jezgra zaista opet zagrijava. Međutim, što će se na kraju izroditi, je li to (i kakav) putokaz za Europsku uniju ili samo naglašenija deklaratorna, prigodna ljubav u doba Brexita, nije jasno. Svakako, dvije najmoćnije članice na jačanje suradnje motivira porast euroskepticizma u EU.

Prvo, Emmanuel Macron i Angela Merkel žele da odsad dvije zemlje uoči svih važnih EU sastanaka dođu do “zajedničke pozicije”, što će uključivati i pitanja obrane i sigurnosti. Drugo, produbljivat će i međusobnu gospodarsku integraciju. Termin koji se koristi u nacrtu Ugovora iz Aachena (u tom će pograničnom gradu, nekadašnjoj prijestolnici Karla Velikog, tekst potpisati Macron i Merkel 22. siječnja) jest stvaranje “francusko-njemačke ekonomske zone sa zajedničkim pravilima”. Što bi to točno trebalo značiti budući da Europska unija već funkcionira kao jedinstveno tržište? Prema onome što je Reuters objavio, sporazum poziva na harmonizaciju ekonomskih zakona, a predviđa osnivanje panela stručnjaka koji će dvjema vladama davati ekonomske preporuke. U još jednom vrlo konkretnom području predviđa se jačanje zajedničkih pozicija: izvozu oružja.

Ako ima impresioniranih tim najavama, nisu previše glasni. Među skeptičnima, posebno oko pitanja ekonomije i vojske, kolumnist Bloomberga podsjetio je na to koliko su francuski i njemački stil upravljanja državama i njihovim javnim financijama različiti, gdje je prvi obilježen stalnim deficitima, a drugi suficitima. Autor pita i kako će se dvije zem­lje složiti oko zajedničkih ekonomskih pravila kad se nisu mogle usuglasiti o pitanju u zajedničkom ekonomskom interesu – o oporezivanju digitalnih kompanija, nego su pozvale EU da nametne porez na prihod od digitalnih oglasa do 2021. godine, ako se do tada ne iznađe šire međunarodno rješenje.     

Ugovor iz Aachena je, zapravo, osuvremenjivanje Elizejskog ugovora iz 1963. godine, a njime formalno namjeravaju, uz ekonomsku, produbiti suradnju u vanjskim poslovima (jedan od zadataka diplomata jest da Njemačka dobije mjesto stalne članice u Vijeću sigurnosti UN-a) te u obrambenom jačanju Europe (čitaj: da se može obraniti bez pomoći Amerike). Kako je namjere hladno opisala njemačka vlada, odgovor je to na izazove 21. stoljeća preko “zajedničke europske politike, snažne zajedničke vanjske i sigurnosne politike te gospodarskog područja sa zajedničkim pravilima”. Ugovor su ispregovarali u manje od godinu dana, posvećen je “snažnoj, sposobnoj, suverenoj Europi”, a ona je i glavni element njihova prijateljstva.

Francusko-njemački odnosi vrlo su intenzivni i bliski, ali i komplicirani, kažu dobri poznavatelji. U analizi tih odnosa, koju je prošle godine objavila Pascale Joannin, direktorica Zaklade Robert Schuman, ovako se objašnjava što ih iznutra razdvaja dok se one prema van drže strateški zajedno: Francuska je ponosna na svoje mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a, na vojsku koja je uvijek spremna za operativno djelovanje, na svoju nuklearnu snagu te utjecaj stečen zbog jezika i povijesti u kojoj je zapamćena kao nacija prosvjetiteljstva, revolucije i ljudskih prava. Zahvaljujući svemu tome ona načelno u svemu ima stav “velike nacije”, uvijek gleda širi svjetski kontekst, sa svojim privilegiranim zonama utjecaja na jugu, posebno u Africi. Njemačka je pak ponosna na svoju gospodarsku snagu i kvalitetu proizvoda, povučena je u pitanju vojnih intervencija, pogled joj je usmjeren na europski kontinent, posebno na središnju i istočnu Europu, gdje leže njezini glavni interesi. Ona se ponaša kao jedna od vodećih svjetskih izvoznih sila.

 

Tumačeći razlike između dvije zemlje, Joannin dodaje da njemački prestiž leži u ”deutsche Qualität”, njemačkoj kvaliteti. Nijemci smatraju, štoviše, da će je Francuska teško postići. Kao primjer, ona navodi izvještaj ugledne njemačke novinske agencije DPA s prošlogodišnjeg putovanja Macrona u Kinu, gdje je na skupu biznismena poručio da je pristup stranih kompanija kineskom tržištu nezadovoljavajući. Kinezi su mu otprilike odgovorili, kako je to zabilježila DPA, da Francuska prvo treba početi proizvoditi bolje proizvode ako želi izvoziti više. Također, novinar je zaključio kako je kancelarka Angela Merkel bila daleko bolje primljena u Pekingu nego francuski predsjednik iako je bio predstavljen kao “glas Europe”. S druge strane, za Pariz je njemačka stroga ekonomska politika kratkovidna, kritiziraju Berlin da iskorištava prednosti jedinstvenog tržišta i eurozone te ne uzima u obzir činjenicu da mora i adekvatno uzvratiti zajednici europskih zemalja… Usput rečeno, u 2017. godini BDP Europske unije bio je 15,3 bilijuna eura, a Njemačka kao vodeća ekonomija sama je činila petinu toga ili 21,3 posto, Francuska 14,9 posto. Kad se doda Britanija, te tri zemlje čine više od polovice europskog BDP-a.

Odnosi su, dakle, daleko od idiličnih, a katkad se u njemačkim medijima može pročitati i ironičan komentar o tome da Francuska (Macron) sebe vidi kao spasitelja Europe, a Njemačka bi to trebala platiti. Ipak, radi se o zemljama koje su udarile temelje i daju tempo Europskoj uniji tako da novi ugovor zaista može biti znak njezina jačanja bez obzira na koškanje. S druge strane, jačanje francusko-njemačkog središta može značiti i stvaranje ekskluzivnog kluba, ili početak dublje integracije s onim članicama koje su na to spremne.

 

Kad se odnosi snaga unutar Europske unije suze na eurozonu, koja čini 72,9 posto europskog BDP-a, pokazuje se kako stvari zapravo stoje nakon Brexita: Njemačka čini 29,2 posto, Francuska 20,5 posto BDP-a. Moglo bi se stoga činiti da su zajedno svemoćni, ali jedan od primjera iz sfere biznisa i tržišnog natjecanja pokazuje kako europski okvir toj moći ipak efikasno postavlja ograničenja: Europska komisija nije oduševljena najavljenim spajanjem željezničkih operacija Siemensa i Alstoma, čime bi se stvorila divovska kompanija s prihodima od 15 milijardi eura i 62 tisuće radnika. Europska povjerenica za zaštitu tržišnog natjecanja Margrethe Vestager naglašava kako bi time nastao globalni lider (recimo to drukčije: konkurent kineskoj državnoj kompaniji CRRC i kanadskom Bombardier Transportation), koji bi imao tri puta veći tržišni udjel od prvog sljedećeg suparnika u Europi. To bi moglo voditi višim cijenama za putnike, kaže Vestager, a poslovni rivali poručuju da bi ih ta kombinacija satrla. Slučaj je još neodlučen, čeka se pravorijek nadležnog europskog tijela.

Tekst u potpunosti preuzet iz tiskanog izdanja Globusa

Naslovnica Globusa