Nakon što smo prošli šestogodišnji period recesije, što je mirnodopski rekord u zapadnom dijelu svijeta, godišnji gospodarski rast od gotovo 3 posto, koji će se, i petu godinu zaredom, nastaviti u 2019., kako predviđa većina financijskih stručnjaka i institucija, i ne doima se kao loš rezultat. Dapače, makroekonomski gledano, kada su u pitanju čiste brojke, čini se da će ova godina biti jednako “dosadna”. Gospodarstvo bi, u tzv. osnovnom scenariju, trebalo rasti po stopi od oko 2,7 do 2,8 posto, inflacija bi trebala biti na razini od oko 1 posto, zbog turizma bismo i dalje imali osjetan suficit neto uvoza/izvoza roba i usluga, iako bismo u robnom dijelu i dalje bili u teškom deficitu, tečaj će, poručuju iz središnje banke, biti stabilan, državni bi proračun trebao biti skoro pa uravnotežen, zaposlenost bi trebala rasti, a nezaposlenost se smanjivati. Gotovo pa idila. I to stabilna.
Ali, ispod te projicirane mirne makroekonomske površine mnogo je strukturnih i “lutajućih” mina, “domaćih” i “stranih”, zbog kojih će, na žalost, 2019. biti sve samo ne ekonomski dosadna.
Stoga ćemo u nastavku pokušati dati prikaz ekonomskih događaja na koje u idućoj godini treba obratiti pozornost.
Agrokor
Iako je nagodba vjerovnika Agrokora donesena s velikom većinom, jasno je da ni implementacija te nagodbe, koja uključuje prijenos imovine sa starih na “zrcalne tvrtke”, nije baš igra bez rizika, a kamoli kada se dođe do refinanciranja roll up kredita u iznosu od 1,06 milijardi eura, financiranja potrebnih operativnih poslova i proizvodnih investicija u kompanijama te nastavka operativnog restrukturiranja koncerna. Premda se još u rujnu 2018. govorilo da će se roll up kredit refinancirati u siječnju 2019., iz izvanredne uprave Agrokora u prosincu 2018. su najavili da će se roll up kredit refinancirati tek u travnju, svibnju ili lipnju 2019., nakon što se krajem ožujka dovrši implementacija nagodbe vjerovnika, kad završi rad izvanredne uprave, kad se formira novi menadžment i novi vlasnici zakonski preuzmu kompaniju. U uvjetima u kojima su ruski Sberbank i VTB banka već najavili da neće sudjelovati u refinanciranju roll up kredita (čijim se udjelima trguje na sekundarnom tržištu), a od siječnja se kamate na taj kredit penju na deset posto i rast će do efektivnih 14 posto u idućim mjesecima, pojavile su se i spekulacije da će zbog velikih ponuđenih cijena kamata za refinanciranje roll up kredita možda opet morati doći do financijskog restrukturiranja. Odnosno, do toga da će možda kreditori iz roll up kredita morati dio svojih potraživanja pretvoriti u vlasništvo, što bi onda dovelo do kaskadnog preslagivanja ostalih vlasničkih udjela. Iz izvanredne uprave odbacuju takve spekulacije, ali ostavljaju otvorenim mogućnost da se roll up refinancira u “dva koraka” jer bi financiranje 1,06 milijardi eura “odjednom” donijelo prevelike kamate. Ali, to možda znači da bi Agrokor još neko vrijeme nastavio plaćati visoke kamate na preostali roll up kredit, sve dok se on u cijelosti, u drugom koraku, ne refinancira, a to će, s plaćanjem visokih kamata u prvom dijelu godine, znatno financijski iscrpiti koncern. Svemu tome dodajte operativni dio priče u restrukturiranju Agrokora, pa je jasno da taj koncern i dalje treba motriti s dužnom, povećanom pažnjom. Doduše, koliko god se kreditori i budući vlasnici možda budu morali odreći dijela svojeg profita i potraživanja zbog svih tih problema, za domaće gospodarstvo i porezne obveznike važno je samo to da operativne tvrtke i dalje posluju i da se ne saniraju državnim novcem.
Uljanik
Vlada je u 2017. i 2018. bila toliko zaokupljena rješavanjem problema u Agrokoru da je jednostavno presporo reagirala u slučaju krize u Uljanik Grupi, posebno krize u pulskoj Uljanik Brodogradnji, krovnoj tvrtki Uljanika d.d., što je na koncu dovelo do pokretanja stečajnog procesa u riječkom 3. maju i raskida odluke o odabiru strateškog partnera (Kermas Energija) za restrukturiranje i otvaranje novog poziva zainteresiranim investitorima. A bilo je pet milijardi razloga da se tome posveti više brige, jer dok Agrokor nije porezne obveznike stajao ni kune, Uljanik Grupa bi ih mogla stajati 4,3 milijarde kuna kreditnih jamstava koje je država preuzela na sebe, plus dodatni troškovi koje je sada teško procijeniti, a ovisit će o mogućem programu restrukturiranja.
U 2019. će se trebati obratiti pozornost baš na to hoće li restrukturiranje biti realno (doduše, o tome će voditi računa i Europska komisija) ili će, nakon što država poplaća sva jamstva, porezni obveznici morati platiti još dvije do tri milijarde kuna za oporavak tih kompanija (dakle, ukupno oko šest milijardi kuna), uz obvezu davanja daljnjih državnih jamstava (preko HBOR-a) za kreditiranje tih tvrtki. Jer, sve vodi u tom smjeru, pa ako ćemo uz te puste milijarde plaćenih jamstava i drugih troškova i dalje snositi jamstvene kreditne rizike kako bi se održala ta strateška industrija, onda da barem inzistiramo na notornoj transparentnosti i čistim računima. Da se opet ne iznenadimo svim troškovima i jamstvima koje ćemo možda jednom opet morati platiti.
Ina
Do kraja 2019., prema dostupnim informacijama, arbitražni će sud u Washingtonu odlučiti o zahtjevu MOL-a da se Ini nadoknadi nekoliko milijardi kuna zbog toga što Vlada nije poštovala odredbe dijela ugovora o plinskom biznisu, zbog čega je snosila gubitke u plinskom poslovanju.
Izgubi li Vlada tu arbitražu i bude morala Ini platiti dvije do pet milijardi kuna (točnim je iznosima teško ući u trag), možemo se tješiti da će državi vjerojatno vratiti 44 posto tog novca jer je ona vlasnik 44 posto dionica Ine, pa će bilo koji iznos koji bude platila biti vraćen putem dividendi u tom postotku. Ipak, milijarda ili dvije minusa po tom pitanju nisu nimalo bezazlene. Naravno, lako je moguće je da je na relaciji Plenković - Orban sklopljen neki deal, a posljednji dokaz za to je Vladin pristanak na gašenje rafinerije nafte u Sisku. Do kraja godine i Vladini bi savjetnici za kupoprodaju udjela MOL-a u Ini, ako se izaberu u prvom kvartalu 2019., trebali iznijeti svoje viđenje renacionalizacije koju je najavio premijer Andrej Plenković, a od koje, vrlo vjerojatno, neće biti ništa. Osim ako drugačije nije riješeno u spomenutim bilateralnim dogovorima.
Borovo
Vlada je napravila presedan (mimo brodogradnje i Petrokemije) kada je Đuri Đakoviću u 2018. kao većinski privatnoj tvrtki preko HBOR-a dala jamstva za kredit, nastavila je s nekim drugim, sličnim potezima, a u idućoj će godini vjerojatno morati dati nekoliko desetaka milijuna eura za restrukturiranje Borova i drugih sličnih tvrtki. Borovo smo ovdje uzeli samo kao simbol manjih tvrtki kojima Vlada daje jamstva za kredite (ili kolaterale) bez da se to previše javno pojašnjava ili problematizira, pa se ovim putem zalažemo za malo više transparentnosti i detalja o svim tim oblicima jamstava sličnim tvrtkama, koje stoje dobro ili loše.
Ministar financija
Hrvatska u 2019. ulazi ne znajući koliko je Zdravko Marić siguran u fotelji šefa državnih financija, jer je on sam povremeno slao neizravne signalne kako bi otišao iz Vlade zbog toga što mu se više ne podnosi stalno dahtanje za vratom medija, oporbe i Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa u vezi s njegovom ulogom u stvaranju lex Agrokor. Problem je u tome što je Marić, uz taj politički uteg oko vrata, dosad bio brana većoj proračunskoj rastrošnosti vladajuće koalicije na čelu s HDZ-om, pa ako već nije stigao herojski spriječiti sve prepade na državni proračun, sasvim je sigurno mnogo njih odbacio ili amortizirao u dovoljnoj mjeri da ne budu preopasni za državnu riznicu te je, za 2019., u džepovima građana i poduzetnika ostavio šest milijardi kuna više na temelju poreznih promjena. Njegov bi odlazak, ne bude li adekvatne zamjene, povećao šanse za veću destabilizaciju državnih financija.
Novi zakoni, uredbe, pravilnici
Od 1. siječnja 2019. na snagu stupa gotovo stotinu novih važnih zakonskih izmjena, uredba i pravilnika (a brojni provedbeni pravilnici trebaju se donijeti tijekom godine), od paketa mirovinske reforme, preko izmjena poreznih zakona, uključujući PDV, do Zakona o otocima i Zakona o šumama. Neki od njih bili su detaljno raspravljani u javnosti, neki su prošli ispod radara medija i oporbe, ali je jasno da ćemo u 2019. dobar dio vremena odvojiti na očekivane i nepredviđene učinke izmjena tih propisa.
Međunarodne okolnosti
Za razliku od prethodnih godina, u makroekonomskim projekcijama za Hrvatsku u 2019. prevladavaju takozvani negativni rizici, a dobar dio njih odnosi se na vanjske okolnosti - nastavak promjene politike središnje banke u SAD-u i najave promjene monetarne politike ECB-a, trgovinske ratove koje forsira SAD, Brexit, proračunske krize u Italiji i drugim većim zemljama EU.
Guverner HNB-a Boris Vujčić već je najavio da bi zbog promjene politike ECB-a, ako Vlada energičnije ne provede potrebne reformske i druge mjere, u drugoj polovici 2019. moglo doći blagog rasta kamata. Ako, pak, dođe do stagnacije ili čak i recesije u našim glavnim trgovinskim parterima (Njemačka, Italija, Austrija, Slovenija), i naše će gospodarstvo to osjetiti (što se ipak ne očekuje prije 2020.). Velimir Šonje, direktor Arhivanalitike, ustvrdio je da bi 3 do 4 posto rasta izvoza moglo nestati ako se međunarodna slika nastavi pogoršavati, što bi imalo negativan učinak na BDP od 1,5 do 2 posto jer ukupan izvoz čini oko 50 posto BDP-a. Naravno, i cijena crnog zlata, koja je u vrijeme pisanja teksta zaronila na razine od oko 50 dolara po barelu, bit će, kao i do sada, jaka silnica, čije je kretanje nemoguće predvidjeti.