Problem upravljanja

Do 150 milijuna kuna prihoda od koncesija plaža sada i bez javnog natječaja?

AUTOR:

  • Jozo Vrdoljak/Privredni.hr

OBJAVLJENO:

2.3.2019. u 10:23

AUTOR:

  • Jozo Vrdoljak/Privredni.hr

OBJAVLJENO:

2.3.2019. u 10:23

Ivo Ravlic / HANZA MEDIA

Problem upravljanja plažama kao jednim od najvrednijih resursa hrvatske obale nije nov. Uređenje, zaštita, način upravljanja plažama te prihvatni kapaciteti plaža teme su o kojima se nekad više, nekad manje raspravlja, a vidljivo je da se njima ne upravlja na jedinstven pa čak ni na potpuno transparentan način. Dio tih plaža je vrlo atraktivan te se preko njih prelamaju različiti interesi, dok dio njih i nije toliko interesantan za komercijalno upravljanje. Nemaju ni istu razinu zaštite, jer su neke zaštićene kao prirodno dobro. Studije su pak pokazale da se našim plažama ne upravlja na kvalitetan način i da prostora za napredak, ali i za veći prihod od komercijalizacije, ima dosta. Iako je teško doći do skupnih podataka, može se ustvrditi kako Hrvatska ima više od 2000 plaža, a poznat je i podatak da prihod od koncesija na pomorskom dobru izvan luka iznosi oko 150 milijuna kuna godišnje. Usporedbe radi, u Španjolskoj se dvije trećine turizma odnosi na plažni turizam dok je u SAD-u godišnja zarada njihovih plaža oko 170 milijardi dolara.

Nedorečenost zakonskih propisa i različita tumačenja, ali i različita praksa u pojedinim županijama često rezultiraju konfliktima. Nedavni slučajevi koncesioniranja plaže Zlatni rat doveli su do toga da je iz utrke za župana povučen Zlatko Ževrnja, a svjedoci smo i nedavnih prosvjeda u Puli zbog davanja u koncesiju sedam pulskih plaža. Plaže su, po Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama i Zakonu o koncesijama, dane na upravljanje županijama, gradovima i općinama, te lokalne zajednice imaju mogućnost primjene instituta koncesija ili koncesijskih odobrenja. Koliko je poznato, u prijedlogu novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama nestaju koncesijska odobrenja kako bi se dobilo na transparentnosti.

U mandatu ministra turizma Darka Lorencina bio je predstavljen Nacionalni program upravljanja i uređenja morskih plaža, a u mandatu sadašnjeg ministra malo se govori o plažama. Tek se zna da u sklopu poticanja izgradnje turističke infrastrukture i plaže mogu dobiti poticaje.

Zoran Klarić, stručnjak iz Instituta za turizam, kaže da bi plaže svakako trebale imati određene funkcije, a to se postiže tako da se one tematiziraju. Koncesije su, pojašnjava Klarić, način kako se ne samo kod nas nego svagdje u svijetu upravlja plažama. “Crna Gora ima praktički sve plaže pod koncesijom i njima upravlja poduzeće odnosno državna institucija Morsko dobro, koja upravlja morskom obalom, i kod njih su pod koncesijom čak i plaže u gradovima. Istina je da se ulazak na plaže ne može zabraniti i da je pristup otvoren svima, ali sve nekako vodi prema tome da će se to ograničavati. Jedan od načina svakako je i naplaćivanje”, pojašnjava Zoran Klarić.

Kod nas je, prema Klarićevu mišljenju, općenit problem, a koji stvara konflikt između jedinica lokalne samouprave, hotelskih poduzeća i države, u tome tko će, da pojednostavimo, uzimati prihod te tko će održavati plaže. “Ako koncesiju dobije lokalni poduzetnik, onda je taj konflikt maniji, a ako je dobije netko sa strane, onda dođe do većeg konflikta. Svjedoci smo takvog slučaja oko plaže Zlatni rat u Bolu. Međutim, hoće li lokalni poduzetnik ili netko izvan tog mjesta dobro upravljati plažom teško je reći. Sporna je činjenica da bi lokalne jedinice htjele da odluka bude samo njihova. No puno je važnije od toga tko će odlučivati da sve to bude transparentno”, kaže Klarić.

U Hrvatskoj je situacija, dodaje, šarolika jer negdje postoje plaže na koje se naplaćuje ulaz, i to znatan iznos, za što je primjer plaža Bonj na Hvaru, i to ne predstavlja problem, a negdje je javni sektor izdvojio ozbiljan novac za uređenje a plažama se ne gospodari transparentno. Najnoviji primjer je svakako upitan način uređenja splitske plaže Žnjan.

“Na plažama na kojima je vrlo velik pritisak izletnika, poput onih na makarskom i crikveničkom području, sve se glasnije razmišlja o mogućnosti naplate plaža za izletnike. Dijelom se to ograničava naplatom parkinga i ograničenjem ulaska vozilima i autobusima. Prijedlozi su da vlasnici kuća, stanovnici i gosti te destinacije ne plaćaju ulaz. To je još jedan konflikt.”

Klarić kaže da je općenito bolje da je plaža koncesionirana jer to jamči održavanje infrastrukture. Naravno da je nužno i definirati koliko plaže može biti zauzeto inventarom, a koliko može biti slobodno.

Prijedlog novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, čije donošenje je najavljeno za ovu godinu, predviđa da će vlasnici hotela i kampova moći dobiti koncesiju za plažu uz svoje objekte na zahtjev, dakle bez natječaja. Radi se o ugostiteljsko-turističkim objektima koji imaju infrastrukturnu vezu s dijelom pomorskog dobra. Kod kampova, zato što se radi o velikom kompleksu, samo će se jedan dio plaže moći dobiti na zahtjev, a ostalo bi trebalo ići na natječaj. Novim će zakonom biti propisano i da na svakoj plaži jedan dio bude otvoren, bez ikakve djelatnosti. Upravljanje pomorskim dobrom značajno će se decentralizirati, a ključna uloga će biti na županijama.

Novac od dozvola i koncesija dijelit će se tako da po 35 posto ide županijama i jedinicama lokalne samouprave, 20 posto u proračun, a 10 posto u Fond za pomorsko dobro. Hrvatska udruga turizma zalaže se za precizno zakonsko definiranje turističkih privezišta, turističkih luka i morskih plaža. “Morske plaže predstavljaju prvorazredni poslovni interes za hotele, kampove i turistička naselja koja su izgrađena uz pomorsko dobro ili dijelom na njemu”, kaže direktor udruge Veljko Ostojić. “Nažalost, morske plaže još nisu odgovarajuće pravno uređene u zakonodavnom okviru Hrvatske. Važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama definira plaže kao pomorsko dobro, ali ih ne razvrstava. Istovremeno, Pravilnik o vrstama morskih plaža i uvjetima koje moraju zadovoljavati donesen je 1995. i danas više nije upotrebljiv.”

Ostojić kaže da u Hrvatskoj udruzi turizma smatraju kako posebno mjesto u novim zakonskim okvirima trebaju imati morske plaže hotela, kampova i turističkih naselja. “S izgrađenim turističkim sadržajima i zemljištem izvan pomorskog dobra one predstavljaju prostorno integriranu cjelinu čija je funkcija pružanje cjelovite turističke ponude na morskoj obali. Zbog toga vjerujemo kako u okvirima Zakona o koncesijama treba omogućiti dobivanje koncesije neposredno na zahtjev kada se radi o neodvojivoj tehnološkoj ili funkcionalnoj cjelini morskih plaža, turističkih privezišta i turističkih luka s hotelima, kampovima i turističkim naseljima”, pojašnjava Ostojić.

Splitsko-dalmatinska županija svakako je županija s najatraktivnijim plažama. Dodijelila je 49 koncesija za gospodarsko korištenje plaža, što je 14 posto od ukupnog broja popisanih plaža, a velikim dijelom plaža u Splitsko-dalmatinska županiji upravljaju jedinice lokalne samouprave preko instituta koncesijskog odobrenja. Po procjeni iz Regionalnog programa upravljanja i uređenja plažama i iz izvješća jedinica lokalne samouprave, radi se o približno 140 plaža koje imaju neku vrstu koncesijskog odobrenja, od čega 69 njih imaju ugostiteljske objekte, a ostale neku drugu vrstu poput sportskih, trgovačkih ili turističkih djelatnosti.

Prosječni prihodi većih plaža s ugostiteljskim objektom, suncobranima, ležaljkama... iznosi oko dva milijuna kuna godišnje. Naravno, sve ovisi o lokaciji. Ukupni prihodi ostvareni na plažama pod koncesijom, njih 49, za 2017. godinu iznosili su oko 40 milijuna kuna.

“Svakako kao najpozitivniji primjer u našoj županiji možemo navesti plaže Makarske i općenito Makarske rivijere”, kaže Stipe Čogelja, privremeni pročelnik Upravnog odjela za pomorstvo i turizam Splitsko- dalmatinske županije. “Znatna sredstva ulažu se u održavanje, tematizaciju i dodatne sadržaje plaža, uglavnom su koncesionirane pa imaju stroga pravila i uvjete korištenja te standarde čak i veće nego što su propisane nekim certifikatima, npr. Plava zastava, a u većini slučajeva koncesionar je komunalno društvo u vlasništvu jedinice lokalne samouprave. Time se postiglo da je u prvom planu javni interes, a ne ekstra profit. Izmjenama i dopunama svih ugovora o koncesiji uveli smo institut ugovorne kazne koji nam znatno olakšava postupak uvođenje reda, dodatnih sadržaja i ponude.”

Koliko su građani zainteresirani za kvalitetno i transparentno upravljanje plažama, svjedoci smo ovih dana u Puli. Prema riječima Dušice Radojčić, predsjednice Udruge Zelena Istra, u Puli se trenutno na plažama putem koncesijskih odobrenja mogu obavljati sve komercijalne djelatnosti koje poželite, i to na zahtjev. “Možete se baviti iznajmljivanjem koječega, možete imati zabavne i rekreacijske sadržaje na kopnu ili moru ili se baviti ugostiteljstvom i trgovinom. Od toga živi puno obitelji i nitko nema ništa protiv toga. Planom upravljanja pomorskim dobrom za 2018.godinu Grad Pula je omogućio izdavanje 123 koncesijska odobrenja za razne gospodarske djelatnosti na pulskim plažama. Novac koji Grad od toga zaradi mora se trošiti za održavanje pomorskog dobra. Koncesijska odobrenja ne isključuju niti mogu ograničiti opću upotrebu pomorskog dobra, ti dijelovi plaže moraju ostati svima bezuvjetno dostupni. Možete dobiti mogućnost da se bavite nečim na plaži, ali niste dobili pravo raspolaganja prostorom plaže. Koncesijsko odobrenje možete dobiti na maksimalno pet godina i Grad Pula je sva koncesijska odobrenja izdao na taj maksimalni rok. Premda i u tom sustavu ima zloupotreba i nepravilnosti koje su karakteristične za naše društvo, on omogućava poduzetnicima posao i razdoblje nužno za povrat ulaganja, a građanima slobodno korištenje plaže. Win-win situacija”, pojašnjava Dušica Radojčić.

To je i razlog zašto čelnica Udruge Zelena Istra smatra sasvim neopravdanim prijedlog davanja omiljenih pulskih plaža u 20-godišnje koncesije. “Kako prodaja pomorskog dobra nije moguća, dugogodišnje koncesije savršeni su način da i bez nje de facto privatizirate dijelove obale. Osnovna je razlika između koncesijskih odobrenja i koncesija što kod potonjih zakon koncesionaru omogućava djelomično ili potpuno isključivanje javnosti iz korištenja pomorskim dobrom. Primjerice koncesionar može uvjetovati dolazak na plažu plaćanjem ležaljki ili neke druge izgrađene infrastrukture. Prijedlog davanja plaža u dugogodišnje koncesije po mom je mišljenju rezultat lobiranja velikih turističkih tvrtki, koje žele pravo ekskluzivnog korištenja nekih plaža, ali i želje za pogodovanjem stranačkim i rođačkim igračima kao bi im se omogućio ekstra profit uzurpacijom javnog dobra”, kaže Dušica Radojčić.

To je, kako kaže, kristalno jasno iz formulacije Plana davanja pulskih plaža u koncesiju: “Koncesije sadržajno mogu odgovarati istim onim djelatnostima koje se na tim lokacijama obavljaju temeljem koncesijskih odobrenja za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru. Za razliku od koncesijskih odobrenja, koja se daju na zahtjev za svaku djelatnost pojedinačno i na kratko razdoblje od jedne od pet godina, koncesija za obavljanje tih djelatnosti na pojedinoj plaži kao cjelini omogućila bi obavljanje tih djelatnosti od strane jednog koncesionara i na duži period. Jedna od lokacija koje se u Puli planiraju dati u koncesiju je i Turističko naselje Punta Verudela Resort, koja se na obmanjujući način predstavlja kao jedna, a zapravo se radi o pet plaža. Isti je slučaj i s lokacijom Turističko naselje Splendid – Zlatne stijene. Prevara je i u tome što zakon omogućava potkoncesioniranje, pa tako onaj tko dobije plažu u koncesiju može papreno naplaćivati potkoncesionarima pravo na obavljanje komercijalnih djelatnosti na svojoj plaži 20 godina”, pojašnjava ovaj problem Dušica Radojčić.

Ona kaže da je Državni ured za reviziju u svom izvještaju o obavljenom nadzoru nad upravljanjem pomorskim dobrom u Istarskoj županiji utvrdio i te nepravilnosti, upozorivši da se radi o kršenju zakona. Recimo u slučaju u Poreču u kojem koncesionar plaća stalni dio naknade za pomorsko dobro na kojem se nalazi ugostiteljski objekt u iznosu od 6,60 kuna po metru kvadratnom, a temeljem ugovora o potkoncesiji naplaćuje potkoncesionaru isti kvadrat 218 kuna. O mnogim drugim slučajevima ne postoji evidencija jer koncesionari ne rade izvještaje o svojim ugovorima o potkoncesiji s navedenim iznosima koje naplaćuju, pa se ne može ni utvrditi koliki je prihod koncesionara od potkoncesije.

Dušica Radojčić kaže da građani okupljeni oko Udruge Volim Pulu, kojoj se priključila i udruga koju vodi, ne vide društvenu korist od takvog načina upravljanja javnim dobrom. “Stvar je time neopravdanija jer su naknade za koncesijska odobrenja u cijelosti prihod Grada Pule, a prihod od koncesija samo dijelom jer trećina naknade od koncesija ide državi, trećina županiji i samo trećina gradu. Pritom, u Planu davanja koncesija na pulske plaže predlažu se komično mali godišnji iznosi fiksnog dijela naknade, tako plaža Ferijalni savez stoji 1000 kuna godišnje, Ambrela 2500 kuna, a Saccorgiana 6500 kuna. Od čega bi samo trećina tih iznosa pripala Gradu. Nije li sasvim opravdana sumnja da se to nekome namješta? Pogotovo što se Plan davanja koncesija u studenom prošle godine namjeravao provući u tajnosti na Gradskom vijeću bez zakonom propisanog savjetovanja s javnošću”, pojašnjava čelnica Udruge Zelena Istra.

Pored ispitivanja kakvoće mora za kupanje u Hrvatskoj se provodi međunarodni ekološki program zaštite okoliša mora i priobalja, Plava zastava za plaže i marine. “Ove godine Plavom zastavom bit će nagrađeno 96 plaža i 27 marina. Plažama s Plavom zastavom upravljaju ili tvrtke kojima je dana koncesija na određeni broj godina ili općine i gradovi”, kaže Marinka Kutle, voditeljica programa Plava zastava i Zeleni ključ u sklopu Udruge Lijepa naša. “U Udruzi Lijepa naša nemamo podatak koliko ukupno plaža ima u Hrvatskoj, zato što Hrvatska ima puno malih divljih plaža, kojima nitko ne upravlja. Osim programa Plava zastava provodimo program Zeleni ključ i Ekoškole. Glavni cilj je održivo upravljanje i gospodarenje morem i obalnim pojasom. Plava zastava je danas u svijetu vrlo cijenjena turistička markica koja je turistima glavni orijentir pri odabiru destinacije, te je najpriznatiji model ekološkog odgoja i obrazovanja i obavješćivanja javnosti, posebno kada je u pitanju briga za obalne prostore koji trpe najjači pritisak, a to su upravo plaže i marine.”