U aktualnoj raspravi o mirovinskoj reformi nezavisni su stručnjaci, poput Željka Potočnjaka s Pravnog fakulteta i Danijela Nestića s Ekonomskog instituta Zagreb, naglasili da ona nepotrebno zaoštrava tenzije u društvu. Dva mirovinska stupa postala su konkurencija, umjesto da su komplementarni. Zbog načina upravljanja mirovinskim sustavom već su prisutne tenzije među generacijama, a sada se stvara i između siromašnijih (koji će biti samo u prvom stupu, generacijske solidarnosti) te bogatijih (bit će u oba stupa, očekujući da im tržište kapitala donese veće mirovine). U Saboru je pak prošlog tjedna donesen zakon koji potencijalno zaoštrava i napetosti na ionako uzdrmanom tržištu rada.
U pitanju je dugoočekivani Zakon o obavljanju studentskih poslova (dosad je to područje bilo regulirano pravilnikom iz 1996. godine) koji dokazuje da mi jednostavno ne znamo napraviti nekontroverzni propis koji bi bio i na dobro onih na koje se odnosi, ali i na - opće dobro.
Ovaj zakon na tržište rada dovodi i izvanredne studente koji nemaju posao, napokon diže minimalnu studentsku satnicu, bolje uređuje odnose poslodavaca, posrednika i studenata, jača i inspekcijski nadzor te je u studentskoj populaciji dočekan s velikim odobravanjem. Vjerojatno i među dijelom poslodavaca. No ekonomisti upozoravaju da studentski rad, koliko god bio nužan za dizanje standarda mladih te potreban na tržištu kao povremeni i privremeni rad, u zadnjih četiri-pet godina neobično intenzivno raste i već čini 7,5 posto tržišta. Razlog takvog rasta su razne zlouporabe sustava, a toga bi, zahvaljujući lošim ili manjkavim odredbama Zakona o obavljanju studentskih poslova, moglo biti još više. S druge strane, novih bi ugovora o radu zbog toga moglo biti manje, a sadašnja cijena rada dodatno pogurana prema dolje (na što će utjecati i veći broj umirovljenika na tržištu rada jer će moći raditi četiri sata dnevno uz primanje pune mirovine).
Nema ograničenja
“Studentski rad je kod nas jedan od elemenata porezne evazije za poslodavce”, ističe Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta Zagreb. Radi se o tome da je studentski rad daleko jeftiniji od onog ‘običnih’ radnika, a s druge strane, za angažman studenata zakonski nisu postavljena nikakva ograničenja, kao što je to u drugim zemljama, niti u ukupnom fondu sati niti kroz razdoblje u kojem se može koristiti. “Događa se tako da studenti kreiraju nelojalnu konkurenciju na tržištu zbog poreznog tretmana njihova rada. Trebalo bi zakonski uvesti ograničenja za studentski rad, a to sada nije učinjeno. Također, u Hrvatskoj bi trebalo pojačati lokalne i državne fondove za studentske stipendije, a premalo imamo i privatnih zaklada za financiranje studenata”, komentira Lovrinčević.
Ukratko, ne bi trebalo poticati širenje studentskog rada, nego stipendiranje i smještaj za studente. Podaci govore sljedeće. U zimskom semestru akademske godine 2017./2018. godine, prema Državnom zavodu za statistiku, na visoka učilišta u sve godine studija bilo je upisano ukupno 159.430 studenata. Na redoviti studij ih je bilo upisano 72,7 posto, a na izvanredni 27,3 posto. Ugrubo, redovnih je studenata gotovo 120 tisuća, a izvanrednih oko 40 tisuća. Dosad je godišnje radilo njih 80-ak tisuća, broj će im sada sigurno rasti zbog priključivanja izvanrednih studenata, a većinom su bili angažirani u telefonskoj prodaji i korisničkoj podršci, ali i u trgovinama, restoranima, na tajničkim poslovima...
U 2016. godini isplaćeno je kroz studentske ugovore više od dvije milijarde kuna, a student prosječno odradi za vrijeme školovanja 17 tjedana u punom radnom opterećenju od 40 sati tjedno, što znači da provede više od četiri mjeseca radeći puno radno vrijeme, govore podaci kojima barata bivši ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić. Vrlo je nezadovoljan odredbama novog zakona, a kao i Lovrinčević, konstatira da je njime legalizirana “siva zona”.
Neki već žive od studentskog rada
“Osnovni cilj trebao je biti stvaranje zakonskog okvira koji je trebao spriječiti zlouporabe studentskog rada te osiguranje dostojnih uvjeta rada studenata, imajući pri tome u vidu njihove studentske obveze. Razočaravajuća je činjenica da niti jedan od tih ciljeva nije ispunjen”, kaže Mrsić. Ne definira se što to znači povremeni rad, naglašava, studenti mogu raditi i više od 40 sati tjedno, a posljedica je da se stvara jeftina i nezaštićena radna snaga “koja će biti lišena temeljnih prava koja se radnim odnosom jamče svima onima koji rade”.
Na neto iznos zarade studenta zaračunava se 18 posto, u što je uključena provizija student-servisa od 12,5 posto. Po novom zakonu, minimalna satnica je u ovoj godini 21,49 kuna (određuje se u ovisnosti o minimalnoj bruto plaći).
Je li ovim zakonom zapravo stvoren legalni temelj za prikriveni radni odnos kojim puno jeftiniji studenti zamjenjuju stalne radnike? Stručnjaci se pribojavaju da jest, pogotovo danas kada je potražnja za radnicima velika, a upozoravaju da praktički već postoje tvrtke koje žive od studentskog rada. U saborskoj raspravi je zastupnica Sabina Glasovac predložila da se s izvanrednim studentima koji rade više od tri mjeseca kod istoga poslodavca sklopi ugovor o radu ili da im se ograniči rad na tri mjeseca. Prijedlog nije prihvaćen jer, rečeno je, za to ne postoji opravdanje. Zakon inače predviđa da se neće moći koristiti rad studenata na mjestima gdje se nekome prije toga unatrag šest mjeseci dalo otkaz, a isto tako nikome se neće smjeti dati otkaz jer se angažiralo studenta...
Na kraju, kako ocjenjuje i Goran Trbojević, predavač Radnog prava i tajnik Visokog učilišta Effectus, ovaj je zakon u svom duhu kontra bolonjskog sustava studiranja jer ni na koji način ne ograničava količinu studentskog rada: “Osnovna zadaća studenta je da studira. Student godišnje radi na ostvarenju 60 ECTS. To preračunato u radne sate iznosi 1800 sati u jednoj godini (1 ECTS = 30 sati rada, tj. učenja, u različitim oblicima). Ako uzmemo da jedna godina ima 48 radnih tjedana (+ 4 tjedna godišnjeg odmora), to znači da student treba 37,5 sati tjedno posvetiti studiranju, uz prisustvovanje predavnjima i vježbama, treba se za nastavu pripremiti, ponoviti ispredavano, samostalno učiti, diskutirati, pisati zadaće i provoditi i druge oblike učenja te pristupati različitim oblicima provjere usvojenog znanja. Dakle, jednostavno rečeno, koncept Bolonje je takav da student studira u punom radnom vremenu.”
Tekst je preuzet iz tiskanog izdanja Globusa
Naslovnica Globusa